Loš kraj nevjernika i dobar kraj vjernika

I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili.

I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: "Ovo smo zaslužili", a kad bi ih snašla kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo što većina njih nije znala!

I govorili su: "Kakav god dokaz da nam doneseš da nas njime opčaraš, mi ti nećemo vjerovati!"

Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i žabe, i krv – sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikovački su bili.

I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: "O Musa, moli se, u naše ime, Gospodaru svome – onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodiš nevolje, mi ćemo zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove, sigurno, poslati."

I pošto bismo ih nevolje oslobodili – do vremena do kojeg im je bilo određeno da je podnose, oni bi, odjednom, obećanje prekršili.

Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Naša poricali i prema njima ravnodušni bili,

a potlačenom narodu dadosmo u naslijeđe istočne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obećanje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno – zato što su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono što su faraon i narod njegov sagradili i ono što su podigli.