Ispit znanja - Priča o Musi (alejhisselam) s Hidrom

A kada Musa reče momku svome: "Sve ću ići dok ne stignem do mjesta gdje se sastaju dva mora, ili ću dugo, dugo ići!"

I kad njih dvojica stigoše do mjesta na kome se ona sastaju, zaboraviše na ribu svoju, pa ona u more kliznu.

A kada se udaljiše, Musa reče momku svome: "Daj nam užinu našu, jer smo se od ovog našeg putovanja umorili."

"Vidi!" – reče on – "kad smo se kod one stijene svratili, ja sam zaboravio onu ribu – sâm šejtan je učinio da je zaboravim, da ti je ne spomenem – mora da je ona skliznula u more; baš čudnovato!"

"E, to je ono što tražimo!" – reče Musa, i njih dvojica se vratiše putem kojim su bili došli,

i nađoše jednog Našeg roba kome smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili.

"Mogu li da te pratim" – upita ga Musa – "ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen?"

"Ti sigurno nećeš moći sa mnom izdržati" – reče onaj –

"a i kako bi izdržao ono o čemu ništa ne znaš?"

"Vidjećeš da ću strpljiv biti, ako Bog da!" – reče Musa – "i da ti se neću ni u čemu protiviti."

"Ako ćeš me već pratiti" – reče onaj – "onda me ni o čemu ne pitaj dok ti ja o tome prvi ne kažem!"

I njih dvojica krenuše. I kad se u lađu ukrcaše, onaj je probuši. "Zar je probuši da potopiš one koji na njoj plove? Učinio si, doista, nešto vrlo krupno!"

"Ne rekoh li ja" – reče onaj – "da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?"

"Ne karaj me što sam zaboravio" – reče – "i ne čini mi poteškoće u ovome poslu mome!"

I njih dvojica krenuše. I kad sretoše jednog dječaka pa ga onaj ubi, Musa reče: "Što ubi dijete bezgrješno, koje nije nikoga ubilo! Učinio si, zaista, nešto vrlo ružno!"

"Ne rekoh li ja tebi" – reče onaj – "da ti, doista, nećeš moći izdržati sa mnom?"

"Ako te i poslije ovoga za bilo šta upitam" – reče – "onda se nemoj sa mnom družiti. Eto sam ti se opravdao!"

I njih dvojica krenuše; i kad dođoše do jednog grada, zamoliše stanovnike njegove da ih nahrane, ali oni odbiše da ih ugoste. U gradu njih dvojica naiđoše na jedan zid koji tek što se nije srušio, pa ga onaj prezida i ispravi. "Mogao si" – reče Musa – "uzeti za to nagradu."

"Sada se rastajemo ja i ti!" – reče onaj – "pa da ti objasnim zbog čega se nisi mogao strpiti.

Što se one lađe tiče – ona je vlasništvo siromaha koji rade na moru, i ja sam je oštetio jer je pred njima bio jedan vladar koji je svaku ispravnu lađu otimao;

što se onoga dječaka tiče – roditelji njegovi su vjernici, pa smo se pobojali da ih on neće na nasilje i nevjerovanje navratiti,

a mi želimo da im Gospodar njihov, umjesto njega, dâ boljeg i čestitijeg od njega, i milostivijeg;

a što se onoga zida tiče – on je dvojice dječaka, siročadi iz grada, a pod njim je zakopano njihovo blago. Otac njihov je bio dobar čovjek i Gospodar tvoj želi, iz milosti Svoje, da oni odrastu i izvade blago svoje. Sve to ja nisam uradio po svome rasuđivanju. Eto to je objašnjenje za tvoje nestrpljenje!"